STARA IZREKA DA SE SPASI  ONO ŠTO SE  JOŠ MOŽE SPASITI  POLAKO PRESTAJE VAŽITI

 Piše : Drago Bozja , dipl. ec.

Vrelo Bosne je proglašeno spomenikom prirode. Doneseno je niz kojekakvih uredbi odredbi, pravila, Određen je upravitelj .  Iz brojnih izvorišta  odmah se formira ta opjevana rijeka Bosna  a mnogi se i danas još uvijek pitaju da li je ova naša napačena  Bosna dobila ime po rijeci ili obratno.  Svejedno. Bosna još uvijek teče. Ali u ustima svakog posjetitelja, javlja se gorak okus ,posebice onih koji dolaze iz dalekih zemalja,  gdje nema tako obilnih izvorišta, kada na nekoj neuglednoj   ploči ugledaju natpis „ VODA NIJE ZA PIĆE“.Tz „radionice, koje su trebale donijeti najadekvatnije riješenje o proglašenju „Vrela Bosne  spomenikom  prirode ,prićalo se , planiralo, predlagalo , kritiziralo  o svemu i svačemo, , određivale granice tz „nukleusa“ stepenovale zaštičene zone itd. Skoro pa da se oko ovog jedinstenog izvorišta nije podigao betonski zid. Međutim, pomalo čudno da je veoma malo bilo riječi , možda o ključnom problemu, a to je o igmanskim i bjelašničkim šumama. O  , figurativno bih rekao „Ocu i Majci“ VRELA BOSNE.

Dan je gospodnji 5 juli/srpanj 2010 godine. Autor ovih članaka poveo je dvoje američkih državljana da upoznaju olimpijske planine Igmana i Bjelašnice . Autor-djed, jedne „amerikanke“koja je rođena u gradu podno ovih planina , poveo je svoju unuku sa njenim zaručnikom, pravim amerikancem, sa puno želje  i ponosa  da ih dovede, poznatom i kako su nekada govorili,  najbolje uređenom, „Josipovom stazom“ do naljpšeg i atraktivnog mjesta na Bjelašnici, čuvenih „Kotlova“podno samog vrha .Realitno dobrom šumskom prometnicom do samog Kasovog Dola odkla praktično polazi ova staza u susret su im  dolazile veliki kamioni sa prikolicama punim oblovine bukove građe.  Prvi šok. Od početka planinarske staze ni traga. Mastodonski zglobari razorili su sve. Ni traga uređenom kratkom stepenmištu , usječenoj stazi uz strminu. Od prvog odmorišta tzv „lenartove klupe“ još gore . duboki tragovi zglobara. U susret ide jedno takvo tehničko čudo sa lancima na ogromnim toškovima. Vuče za sobom desetak bukovih trupaca. Poznati planinarski znakovi su nestali. Tek tu i tamo vire iz oborenih gomila nabacanih preostalih grana, čiji prečnik prelazi i desetak centimetara. Unuka šuti a amerikanac se čudi. I kod nas sjeku ali ovako nešto nije vidio. Bio čovjek i u Austriji, hodao po njihovim šumama i plan inama. Ali ovdje kao da je prošao uragan. Što pričati dalje. Svjesni smo mi ljubitelji prirode i kako nas neki zovo i ekologičarima da se nekakav danak dobu i vremenu treba platiti. Pitanje je samo na kakav način. Mnogi od nas nemaju završene šumarske srednje škole ili Fakultetet. Neki imaju. Znamo mi kakvih sve sječa ima od  sanitarnih do izbornih ili totalnih. Znamo mi da su nekada postojali uredni šumski rasadnici , znamo mi i šta je prirodni prirast. Znamo mi da se nekada sjekla šuma uglavnom zimi a znamo i zašto. Znamo mi kako se nekada izvlačilo oboreno stablo i kako se tzcv „trapalo“ sa snažnim obučenim  konjima ili volovima. Znamo mi zašto se tako radilo. Znamo da se to radilo radi zaštite šumskog tla, da se stablo obara kada bilološki miruje, da je lakše izvlačiti kada je dubok snijeg. Da se transportiralo u dolinu dobro izabranim tzv „strmim rižama“. Znamo da se u civiliziranim zemljama izvlačio trupac pomoću privremenih transportnih žičara. Sve mi to znamo , ali se pitamo da li to znaju oni koji su sebi dali pravo da sjeku i  istovremeno čuvaju šumu. Znamo da je nekad šumar bio neprikosnoveni organ države da čuva šumu. Tko je sada čuva.  Šumara sa prebačenom dvocjevkom preko ramena nigdje ni za lijeka. Odoše igmanske i bjelašničke šume, ostadoše prorjeđeni dijelovi i snažni vjetri uzimaju danak i obaraju na izgled snažna i zdrava stabla iz samog korjena. Znamo da je to zato što je naše šumsko tlo jako plitko. Nije tu za tog čudovišnog „zglobara“. Ode uglavnom bukva . Kažću da su mješane šume najbolje. Austrija ih gotovo nema. Sada pokušava da nešto učini, mi radimo obratno .Kvalitetni odpad grane iznad 3-4 cm itekako bi se koristio za izradu razne drvene galanterije ili građevne elemente izvarednih svojstava.Sve ostale da trune u šumi pod lažnom izlikom „šumskog reda“. Kanton Sarjevo ipak redovito dotira sa pozamašnom sumom „SARAJEVO  ŠUME“ da održavaju spomenim prirode   „Vodopad Skakavc“ jer rade na gubitak ?. Kuda sve to vodi?

Vratili smo se sa tog izleta razočarani. Odoše Bjelašničke i igmanske šume. Razoreno tlo od zglobara postat će vododerine i uzroci poplava u dolinama. Vode u Vrelu bosni bilće sve manje. Nestaje „Josipova staza“ koja je imala i svoj turistički značaj. U civiliziranim zemljama to rade nekako drugačije.Žalosno!